Category : Pogledi na život | Sub Category : 2020 Posted on 2020-12-12 22:53:24
Strah je čudna emocija, neprijatna, ponekad i ružna.
Strah je emocija koju smo naslijedili od predaka, u službi golog opstanka. U trenutku kada bi
našeg predaka lovca-sakljupča napao vuk ili medvjed, imao je dva izbora. Prvi je da se bori,
drugi da trči. Oba izbora svoju energiju vuku iz straha. Danas, u vremenu globalne pandemije
prosječni čovjek došao je do još jednog zaključka. Strah je zarazan. Zarazniji od bilo kojeg
virusa, bakterije ili gljivice. Strah od novog načina razmišljanja, od novog svijeta bez
liberalizma. Krah liberalizma se osjećao u vazduhu zadnjih decenija, od terorističkih napada na
kule bliznakinje do svjetske ekonomske krize 2008. Kriza izazvana pandemijom COVID-19 bila
je samo katalizator procesa, koji nam se dešavaju pred očima već duži vremenski period. Dok se
svijet mijenja, nikad brže u istoriji ljudskog postojanja. Mi sklopčani u svojoj komfor zoni,
ljepoti i toplini vlastitog doma, uz omiljena jela i humorističke emisije živimo gotovo autističan
život. Život sami sa sobom, bez drugih i drugačijih. Zarobljeni u komfor zoni i svom malo
autističnom svijetu, mi se plašimo novog i drugačijeg. Taj nas strah omami, u svakodnevnom
prelistavanju žute, zelene ili ljubičaste štampe. Štampe koja nam nameće pogrešan način života.
Nameće nam trku za još većim luksuzom, i još više samozadovaljavanja. Posledica takvog
koncepta, jeste nikad veći rast oboljelih od depresije, anksioznosti i psihosomatskih poremećaja
uzrokovanim trkom za nedostižnim, za vječitim i konstatnim samozadovaljavanjem. Izlazak iz te
iluzije prati jedan čudan strah, bol i patnja. Zarobljeni u komfor zoni, mi se plašimo novog i
različitog. Strah od novog jeste mizionizam. Mizionizam je najgori, od svih loših strahova. On
čovjeka u potpunosti blokira i stavlja u kalup. U kalupu vlastitog neznanja, koji njegov
privremeni osjećaj zadovoljstva predstavlja kao apsolutno znanje. Nema ništa opasnije po
čovjeka, nego njegova vjera da posjeduje apsolutno znanje. Čovjek koji ne teži da bude bolji,
postaje lošiji. Neprekidni rad na sebi je jedina formula za napredak. Največi neprijatelj toga je
vjera u apsolutno znanje. Posmatrati sebe kao prikaz apsolutne pameti, čovjeka tjera u okove
vječne gluposti. Gluposti veličine univerzuma.