Category : Pogledi na život | Sub Category : 2021 Posted on 2022-04-09 11:09:34
Gazeći neprohodnim stazama beskraja, dok su kapljice kiše poput suza kvasile sve oko mene, polako, tiho, posve neprimjetno, u meni je sve gorjelo...Bljedilo isprepletanih misli koje su se samo nizale, nijesu mi dale da se oslobodim stege koja mi je čvrsto stezala vrat. Na momente je stezala toliko jako da sam osjećala kako mi srce izbija iz grudi, a nešto u meni mu nije dalo da to i uradi. Borila sam se. Mogla bih da navedem milion razloga zašto, da krivim cijeli svijet, univerzum, ko zna koga, ali to nije riješilo moj problem. Uhvatila sam Nevidljivu ruku koja me je odvela na početak svega i vremenskim šinama iskrcala na stanicu odrastanja...
Jesen. Napolju sve monotono, depresivno... U toj istosti okoline, ona pravi svoje prve korake, izgovara svoje prve riječi. Ne osvrće se iza sebe, u ruci drži malog plišanog medu koji i poslije dvadeset godina, i dan danas stoji na polici i pažljivo je prati u stopu. Sapliće se i pada, ogrebotinu nagriza so koja vremenom dovodi do zaliječenja svake rane, bar one u djetinjstvu. Ona je još dijete, vjeruje svima tako naivno sve dok je životni izazovi koji su svakoga dana sve zahtjevniji, ne natjeraju na drugačije. Nije shvatala šta znači sloboda pa se danas prisjeća zimskih jutara kada bi se po navici probudila sama, čekavši majku da otvori vrata i uz najtopliji osmijeh saopšti da je vrijeme za buđenje. Po mislima bi prebirala raspored časova koji je, više ili manje, nagovještavao jedan razigran dan. Na stolu toplo mlijeko i doručak. Odjeća ispeglana, čeka je samo da uskoči u nju. Njeno je bilo samo da ode u školu i upamti sve te brojne definicije, pravila, podatke koje tamo čas za časom postavljaju ispred nje. Ali, za nju to nije bilo samo. Trebalo je ispratiti poglede simpatije, izboriti se sa pospanošću tokom tih silnih časova, smisliti nove igre kojima bi dovodili komšiluk do granice ludila. Ali svi su ih voljeli. Nekada bi ih samo posmatrali sa terasa i nostalgično se prisjećali svoje mladosti. Pitala se zašto? Nikako nije shvatala taj savjet koji je uporno stizao od strane odraslih: „Uživaj dok možeš“. Uvijek bi pomislila da su oni ti koji uživaju, a ne ona, jer njima niko „ne visi nad glavom“, gospodari su svog vremena, imaju prostora da se bave čim požele. A, djeci je sve pod „moraš“.
Poslije mnogo godina, i ona je odrasla. Prisjetila se da stariji obično kažu da je mladost prvo poglavlje velike knjige koja se zove život, da je ona vrijeme u kome se nauči mnogo, ali mladi nijesu ni svjesni toga dok proživljavaju njihove bezbržne dane. Jedino što znaju jeste da je mladost ono što imaju samo mladi, a da je cijene samo stariji. Ipak, neke stvari se samo dese, na njih nemamo uticaja. One mogu uzdići ili slomiti, ne ostavljaju ravnodušnim. Nju su uzdigli. Iako naizgled, povučena i krhka, u očima drugih naivna, a u svojim veliki borac, na teži način je naučila kako se život poigrava sa nama, kako testira svaki naš korak, bira svaku našu riječ, briše ili podstiče svaku našu suzu. Ono zrno soli sa početka više nije dovoljno da predstavi koliko bol umije da nagriza svaki naš dio, koliko se lomimo u sebi, a pred drugima ostajemo stameni i čvrsti. Sada je to zrno postalo jedan kamen, kamen sa kojeg se vrlo lako okliznuti a koji nam može biti i podupirač da ne pokleknemo na putu ka vrhu. Nju su podržavali samo najbliži. Da nije njihove posvećenosti, taj kamen bi zajedno sa njom odletio u provaliju. Oni su bili njen podupirač čak i ako će uvijek, negdje tu, kraj srca, biti praznina, praznina koju trenutno može da izliječi samo pogled u zvjezdano nebo sa kojeg treperi sreća. Ta zvijezda je tu čak i kada je napolju tmurno, čak i kada mjesec zađe među oblake. Ona joj pokazuje put popločan ljubavlju kakva se sve rjeđe nalazi. Ljubav je kao most svih nas, spaja sve ljude i sve njihove želje. Ona je melodija za svačije uši i pjesma za svačiju dušu. I svako može naći način da se uzdigne iznad ostalih, samo ako ga so ne izjede iznutra. Ona umije podmuklo da vam se uvuče pod kožu, da vas upozori da je sve na svijetu apsolutna laž te da istoj moramo prići oprezno i nepokolebljivo.
Lijepo je biti viđen, naročito od života, onog najvrijednijeg što nam je dato. Biti njegov počasni gost je čast i privilegija, a nama zadatak da taj gest opravdamo time što ćemo se truditi da mu svakog dana zahvalimo na novom danu i predano koračamo ka svojim ciljevima i uspjesima. Čovjek je jedino ništavan ako sebi dozvoli da uruši svoj potencijal te da istom ne da priliku da se pokaže.
Voz je iskrcao na stanicu. Ona u iskušenju posmatra naredni koji prima samo najhrabrije putnike. To je zato što niko nije spreman da neizvjesnosti pogleda u oči. Nevidljiva ruka je čvrsto stegnu i odvede sa sobom pravo u budućnost. Ako je sadašnjost suvoparna i maglovita, a budućnost neprozirna, onda ne ostaje ništa drugo nego da rizikujemo. Sa kristalom soli u džepu koji me upozorava na sve predstojeće izazove, hrabro sam se odvažila na ovo putovanje...Putovanje koje stvara heroje, a to možemo biti svi mi samo ako damo sve od sebe da to i postanemo!
Sara Kovačević
Fakultet za
informacione sisteme i tehnologije
21/003