Category : Pogledi na život | Sub Category : 2021 Posted on 2021-03-27 21:21:56
Još od početka 60-ih
godina i studentskih protesta protiv Vijetnamskog rata, preko čuvenih protesta 1968. godine u Jugoslaviji, koji su
bili dio lanca studentskih demonstracija
širom svijeta, pa do naše bliske prošlosti, svjedočimo da su studenti širom
svijeta, pa čak i na Balkanu, pokretači
promjena u društvu. Mi, studenti,
najveće smo blago svakog društva, ali kao da nijesmo svjesni svog
potencijala i značaja.
Za većinu crnogorskih studenata
vrijeme provedeno u nekoj od visokoobrazovnih institucija znači učenje,
provod i druženje. Nakon toga, po mogućnosti državni posao. Za one koji su
bolji svijet još od djetinjstva zamišljali negdje drugo, to je period do
sticanja diplome i potom odlaska preko granice. Zabrinjava što najmanje brojan
segment studentske populacije čine studenti koji teže da društvo u kome živimo
postane humanije, pravednije, tolerantnije, slobodnije, društvo boljih
socijalnih i ekonomskih uslova, u kome budućnost zavisi isključivo od naših
kapaciteta. Međutim, oni nijesu dovoljno vidljivi jer prije svega ne djeluju
zajednički, niti su njihove ideje na pravi način artikulisane. Bez jake inicijative, bez vidljivih
manifestacija tih njihovih težnji, ostaje sve na nivou ličnih ideja i ideala.
Naravno, inspiraciju za
ovaj tekst pružile su mi poslednje dvije godine tokom kojih su se na
crnogorskim ulicama okupljale stotine hiljada građana iz različitih razloga. Dočim,
jedino se na protestima u organizaciji pokreta „Odupri se“ čuo glas studenata,
ali se taj glas brzo ugušio, kao i onaj 2011. godine kada su studenti po prvi
put u ozbiljnom broju izašli na ulice da se izbore za svoja prava. Nažalost, ti
protesti nisu previše uticali ni na položaj studenata, ni na opšte stanje u
državi. Na položaj strudenata, koji nije na zavidnom nivou kao da su svi
zaboravili. On je još uvijek daleko od položaja studenata u razvijenim
državama, sa kojima naši političari, već
godinama, pokušavaju da nas porede.
Studenti bi trebalo da shvate da su
oni budući intelektualci, a ne bilo čiji poslušnici. Stoga bi trebalo da
preuzmu odgovornost i da postanu korektivni faktor u društvu, pa ako treba
služeći se i protestima. Nije dovoljno da se čuje njihov glas, isključivo kada
su u pitanju: broj ispitnih rokova, uslovi u studentskim domovima i menzama,
visina školarine, budžet koji se izdvaja za visoko obrazovanje i slični
problemi. Mada, čak ni na tom planu nema jasnih zahtjeva i odlučne akcije. Ipak,
moramo gledati šire od toga što nas kao određenu grupu društva tišti. Ako
punoljetstvom stičemo biračko pravo, ne treba se zadovoljiti samo time, već
šire promišljati društvenu stvarnost i probleme u društvu.
Živimo u državi, koja ima sve pretpostavke za lijep I ugodan
život, ali u kojoj je stanje daleko od idelanog i idiličnog. Politički
suprotstavljeni akteri nam bučno prezentuju svoje jedine i neprikosnovene
istine, pri čemu nemaju ni želju da čuju jedni druge. Dokad ćemo da
trpimo političko nasilje, zbog kojeg ne
možemo da krenemo naprijed? Zašto pristajemo da budemo izmanipulisani od
loših političara i da se dijelimo po nametnutim kriterijumima? Vrijeme je da
stavimo do znanja da ne želimo više da nas svađaju, da nas
dijele koje je ko vjere ili nacije, nama su sve naše kolege podjednako drage!
Moramo da prestanemo da živimo u
prošlosti i treba da se okrenemo budućnosti, prestanemo da se dijelimo i
počnemo da djelujemo u našoj zajednici za boljitak svih nas.
Mi smo buduća elita ove
države, pa zar nije onda logično da kad vidimo da ne idemo putem koji
podržavamo i kad nam se nameću pogrešne vrijednosti, podignemo glas ?! Kao bitan činilac i budućnost
ovog društva, možemo mnogo da doprinesemo stvaranju boljeg društva. Posjedujemo
energiju, entuzijazam, ideje, znanje i pregršt dobrih namjera !
Naša konstruktivna
kritika može samo da pomogne onome kome je upućena. Na koncu, samo želimo da
poboljšamo svoj položaj i društvo u kome živimo. Moramo biti svjesni da se niko
za naša prava neće izboriti kao što mi to možemo.Ako pokažemo da smo aktivni
učesnik društvenog života i zbivanja i uspijemo da iskoristimo svoj maksimalni
potencijal, naša država u budućnosti imaće smjenu generacija kakvu zaslužuje. Alternativa
je da nastavimo da pričamo: “A dobro je,
biće bolje“?