Category : Pogledi na život | Sub Category : 2021 Posted on 2022-03-03 13:50:14
Poznati jugoslovenski filozof i marksista Veljko Korać, volio je u šali da psihologe nazove; „profesionalnim pravnicima“. Ova naizgled bezazlena šala, u sebi nosi jednu poruku o razvoju psihologije u prethodnih 150 godina, od prve studije Darvina (Izražavanje emocija kod ljudi i životinja, 1872) do savremenih otkrića neuronauke.
Mada istini za volju, razvoj psihologije potiče još od antike. Slikovito prikazan u mitu o Erosu i Psihi, put do spoznanja nas samih ide iz ljubavi, do kraja Hada (Pakla), pa sve do izgubljene ljepote. Potraga za nečim čega nema, rekli bi „suvi materjalisti“. Jedan od njih je bio Džon Votson, osnivač bihejviorizma i jedan od naučnika koji su postavili put za dalji razvoj eksperimentalne psihologije. Bihejviorizam se oslanjao na teoriju Džona Loka, gdje je čovjek prikazan kao prazna tabla na kojoj društvo ispisuje sadržaj. Vjerovali su da čovjekovu psihu možemo da objasnimo na osnovu njegovog ponašanja. Ja zaista vjerujem da čovjeka treba posmatrati iz prizme onoga kako se ponaša, mada je prva teza o praznoj tabli davno napuštena, prije svega posle otkrića u neonatologiji i genetici (epigenetici). Jedan slikovit prikaz na ovu temu daje i dobitnik Pulicerove nagrade, profesor lingvistike i evolucione psihologije, Stiven Pinker, u svojoj knjizi, koja se po ovoj temi zove Prazna ploča. Pinker izrazito kritikuje psihoanalizu, i ako sam priznaje da ideje do kojih je Frojd došao imaju naučno utemeljenje. Problem je u tome što do tih otkrića nije došla psihoanaliza, nego neuronauka. Sada već znamo da 95% ljudskog ponašanja ima svoje nesvjesno ili predsvjesno porijeklo. Naša svijest je u tom kontekstu jako ograničena.
Zamislimo samo kad bi jedan vozač svjesno obrađivao svaku informaciju koju dobija u toku vožnje. Vjerovatno bi krajnji cilj te vožnje bila prva bandera. Bandera u koju je psihologija udarila danas, usko je vezana za razvoj društvenih mreža. Sve je počelo sa razvojem prvog komjuterski generisanog sistema, koji je trebao da zamijeni psihoterapiju. Ovaj sistem se nazivao ELIZA, razvijan je između 1946 i 1966 od strane profesora na MIT-u, Weizenbaum-a. Oslanjala se na nedirektivnu terapiju Karla Rodžersa, gdje je terapeut imao samo zadatak da postavlja pitanja koja bi klijenta dovela do spoznaje samog sebe. Isto tako, ovaj program je napravljen da na svaku tvrdnju, odgovara pitanjem. Pojavili su se brojni problemi u terapeutskom procesu, međutim ELIZA je postala osnova onog što su danas većina društvenih mreža. Ostaje pitanje: Gdje je sad tu bandera? Problem nije bio u tome što će kompjuter ukrasti posao psihoterapeutima, kako su se plašili tada psiholozi, nego u tome što je od tog momenta psihologija kao nauka privatizovana. Danas algoritam Facebook-a, Instangram-a ili Twitter-a može da obradi određeni broj podataka koji se tiču ponašanja određenog pojedinca, grupe ili naroda, mnogo prije nego 150 najboljih psihologa u svijetu. Funkcija svake nauke je bila da prikuplja podatke, kako bi predvidjela epilog neke pojave. U skladu sa motom UDG-a, Istorija budućnosti, na osnovu informacija iz prošlosti doći do zaključaka o budućnosti. Ovaj posao su nam definitivno preoteli algoritmi u ovom momentu, mada ono što me tješi jeste da su upravo te društvene mreže pokazale da je izvorna bihejvioristička teza da okolnosti definišu ponašanje u stvari pogrešno definisana. Istina je, ipak na drugom polu, čovjek prilagođava sebe okolnostima u kojima se nalazi, kako je to tvrdio Lakan. Ključno potkrepljenje ovoj tezi, daju nalozi na društvenim mrežama, koji su kao neka self konstrukcija postali izvor iluzija i obmana kojim čovjek pokušava da se prilagodi trenutnoj situaciji, sa brdom nekih označitelja, bez oznake. Označitelj naravno funkcioniše na negaciji, tako da su društvene mreže postale ultimatnivni izvor govora mržnje i neartikulisanog nasilja, koje za cilj ima potpuno poništavanje drugosti. U jasnoj diferencijaciji između ljudi, ti dobijaš kolač autentičnosti, a kao cijenu plaćaš apsolutnim komformizmom. Kako bi došli do toga moramo krenuti onamo gdje zvanična nauka nikad nije išla, pričom o onome što ne može da se zna. To su pitanja Boga, smrti i drugog, koji su kao takvi idealni izvor cijelog niza fantazija. Fantazija naravno služi kao popunjavanje prostora onoga što ne razumijemo. Čovjek je na kraju krajeva biće smisla, on traži smisao u stvarima oko sebe. Fantazija nije produkt našeg vremena, kao ni virtuelna realnost, već podloga na kojem se oslanja simbolički poredak jedne zajednice, koji treba da obezbijedi elementarno funkcionisanje iste. Poenta je da se što više ljudi sa tobom složi ili indetifikuje, i kao rezultat imaš dopaminski izliv u mozak od lajkova, šerova i komentara. Cijena je privatnost. Tvoja fantazija postaje javna stvar, u potpunosti depersonalizovana.
Što bi Žižek rekao: ne bi me ni tražio da me već nisi našao. Naravno, kod sebe samog.
Konstruktivista u edukaciji
e-mail: marko.milacic@udg.edu.me
instangram: naut.psiho